O zivotu i smrti

Sto mislite o zivotu?
je li vodjen sudbinom?
je li precijenjen? u smislu da u savkom trenutku mozemo umrijeti i to iz, gotovo smijesnih, razloga, a opet ustrajno pokusavamo odrzavati ljude na zivotu. cak i kada to mozda i nije bas najsmislenija stvar. (nisam bas najbolje izrazio svoje misli, ocekujte reformulaciju )
Kad nastaje?
Kad prestaje?

Sto je za vas smrt?
Bojite li se smrti?

Odlična tema

Vjerujem da nas većina o toj temi nekad razmišlja ili smo barem u jednom periodu svog života razmišljali.

imala sam razne ideje o tome što slijedi poslije smrti. u 1. srednje sam čitala knjige na tu tematiku, 'Život poslije života' i 'Život poslije smrti', od dr. Raymonda Moodija, koji se bavio iskustvima ljudi koji su preživjeli kliničku smrt. jedno vrijeme sam vjerovala da ima nešto u tome, kasnije sam kroz izučavanja raznoraznih religija stvorila određenu nadu... ali kad sam odlučila razmišljati u potpunosti racionalno, morala sam sebi priznati da za sva ta i slična iskustva postoje logična objašnjenja.

što se tiče kliničke smrti... postoji jedan riblji otrov, koji kada se konzumira izaziva stanje kliničke smrti. rad svih vitalnih organa sveden je na takav minimum, da se ne može otkriti medicinskim aparatima koje današnja medicina poznaje. u nekim se afričkim plemenima i danas koristi, pa se te jadnike zakopa, nakon nekoliko dana otkopa i tako nastaju zombiji iliti robovi bez razuma. da ne mislite da izmišljam, evo jednog linka:
http://www.themystica.com/mystica/articles/z/zombies.html
u dokumentarcu koji sam gledala na tu temu objašnjeno je kako 'mrtva' osoba zapravo sve čuje, vidi ispred sebe, ali ne može pokrenuti oči i zapravo zna sve što joj se događa, ali ne može ni na koji način odreagirati.

prema tome, za mene je to jasan dokaz da je klinička smrt samo stanje iznad mogućnosti naše moderne medicine, nikakva stvarna smrt. stoga iskustva poslije ne prihvaćam kao znanstveno utemeljena.

nadalje, svi ljudi koji govore o iskustvima bijelog tunela, viđanju Isusa, Boga, čega ne... zapravo su pod utjecajem religije u kojoj su odgojeni ili u koju vjeruju po osobnom izboru, a čak i ako nisu vjernici, utjecaj kršćanske religije na našu civilizaciju je tako sveobuhvatan, da se nalazi u podsvijesti svakog pojedinca zapadnog svijeta- čiji su pripadnici ujedno i oni čija se svjedočenja nalaze u knjigama koje sam ranije spomenula.

činjenica da je njihov Isus plavokos i plavih očiju, dodatni je argument, jer takvog goldilocks ljepotana nema u Izraelu, budući da su Židovi tamni kao i Arapi.

što se tiče osjećaja da s neke druge točke u operacionoj sali promatraju što se događa dok su klinički mrtvi... ne bih se složila da su to dokazi u prilog postojanja duši koja napušta tijelo. prije da se radi o fenomenu naših čula, kojeg nam je dala evolucija, ali modernom čovjeku, koji živi u civiliziranim uvjetima, sređenim društvima i više ne bježi od zvijeri, nije više potreban, pa je zatomljen.

o bilokaciji, gledanju na daljinu i sl. postoje dokazi i dokumentirane studije, koje samo dokazuju da mi sa svojim sposobnostima nismo više na 'ti'. za razliku od većine ljudi koji misle da se radi o kognitivnim sposobnostima koje su još nerazvijene, sklonija sam vjerovati da se radi o zakržljalim animalnim instinktima.

uh, vidi se da sam se dosta bavila ovom temom, jel' da?

Uglavnom , misim da je smrt kraj, da su duša i tijelo isprepleteno jedinstvo, da se nakon smrti ono raspradne, pojedu nas crveki, postajemo gnojivo za biljke i vraćamo se na početak hranidbenog lanca.

ponekad se nadam da je Einstein, kad je rekao da energija nikada ne nestaje, mislio i na ljude. to je ipak samo neka nada, ali ne od straha od umiranja. ja se uopće ne bojim umrijeti, ni najmanje, samo bih voljela sresti jednom opet svoje najmilije, u kojem god agregatnom stanju.

da ne počnem o glupostima kao što su vjerovanja u poltergeiste...

opsjednute kuće i sl. kakice samo su ljudska wishful thinking i poneka psihijatrijska dijagnoza i nemaju veze sa stvarnošću.

ako postoji karma onda je vođen "sudbinom" u određenom smislu ali kako sam to davno čitao se neču pačat

mislim da ljudski život definitivno je precijenjen to stajalište da smo iznad svega je neutemeljeno pošto smo dio prirode a ona je puno puta pokazala da nas ne šljivi ni pišljiva boba tako da bi se trebali spustiti malo na zemlju.. to je neko općenitije stajalište

ovo individualno dal je precijenjeno ili ne ovisi o egu te osobe svakome je njegov život važan nekima više,nekima i ne previše to da možeš umrijeti svaki čas je samo činjenica s kojom se moraš pomiriti,imaš vjerojatnosti pa računaj kolke su da će se tako neš dogoditi baš u ovom trenutku vjerojatno biš ih računao do kraja svog života pa mi to nije nešto čime se treba zamarati

sada ovo sa sudbinom mi je zanimljivo.. što je zapravo sudbina?u praktičnom smislu bi to bio neki obrazac po kojem bi mu se život kretao,što ako se gleda da su ljudi relativno predvidljivi baš zbog tih svojih obrazaca ponašanja bi se onda moglo reć da su vođeni sudbinom.pogotovo u slučaju nekoga tko sa slodobnom voljom i rekapitulacijom i nije baš na ti tako bi ljudi mogli imati osjećaj kretanja nečijeg života i percipirati nesvjesno neki budući događaj i nazvati to sudbinom,što i zapravo nije sudbina nego logičan slijed.

u onom primarnom shvaćanju sudbine bi bilo da je ona predodređena,a to sam napisao već na početku na čemu stojim sa tim

ja osobno nemam vremena za umiranje jer imam stvari za raditi pa ju ne želim ni izazivati bezveze a ako se dogodi,sumnjam da će mi tada to što značiti
smrt nije toliko strašna više me strah nekih drugih stvari smrt mi je oslobađajuća

fish, fulao si ovo sa sudbinom...uglavnom se postavlja pitanje je li sudbina to sto je netko dobio novce na lotu ili rak pluca na kolu (ne)srece zivota.

@miss wiseass
tako je...energija ne nastaje, ni ne nestaje. samo prelazi iz jednog oblika u drugi (za prijatelje, tzv. prvi zakon termodinamike). jedini problem je sto se ta energija rasprsi okolo, pa je tesko da mozemo zadrzati neku vrstu integriteta.

to sa povezanoscu duha i tijela je tricky stvar...jer navodno ima slucajeva kod transplatacije organa da ljudi poprime neke osobine donora. nisam upucen koliko ima istine u tome...

Preporucam knjigu: "parapsiholoski fenomeni" zivana.

Ako odstranimo svo sr...., ostaju nam fenomeni koji su neporecivi. Ljudi jesu sposobni za mnogo vise od ovoga sto danas koristimo, to ne mora biti nista vise, niti ikakve moci ljudima prirodene, to postoji i to mora biti nesto u skladu sa prirodom. Mi volimo zauzimati stavove: vjerujem ili ne vjerujem, znam ili ne znam. To je pogresno jer samim time cjelu pricu banaliziramo. Stvar je poprilicno ozbiljna, puno ozbiljnija od mnogih stvari kojima se danas mi bavimo. Uglavnom, pustimo to sa strane

Ja ne vjerujem da smo mi izdvojeni iz prirode i da smo posebni.

Sto se tice zivota, smrti, smisla... Ovaj zivot je kratak poput sna, poput treptaja oka i pokusavam ne prikloniti se niti jednoj verziji stvarnosti, bilo znanstvenoj, bilo religijskoj. Za mene su to sve samo price koje ljudi pricaju. Ne mogu se baviti stvarima na koje ne mogu utjecati, nego se posvecujem onome sto imam i dajem sve od sebe u tome. Ne razmisljam o zivotu poslije smrti vec dajem sve od sebe da prezivim ovaj zivot kao covjek. U tome mi najvise pomazu stare tradicije i filozofije koje su mi utociste, svjetlo u mraku i radost zivota.

Sto se tice ideja o tim pitanjima (zivota i smrti), naravno da ih imam i da volim o njima raspravljat. Ali ih gledam samo kao na mentalne konstrukcije i zanimljive ideje. Moje osobno vjerovanje se stvara neovisno o meni, svakim cinom u zivotu i svakim produbljivanjem misterija u koje pokusavam uci, slika se iskrivljuje. Ta slika se razlikuje od znanstvene slike svijeta. Opcentio i najblize receno gledam na zivot kao caroliju i ne vjerujem da se ista dogada slucajno.

Bio u pravu, bio u krivo, uopce nije bitno jer radi tog psiholoskog (ili ne) trika uzivam u zivotu puno vise nego sto to rade ljudi oko mene. Zato i sirim tu caroliju sto vise mogu i budim ljude koliko mi je to u moci. Ne zelim da itko prospava ovaj zivot.

Tako da mogu reci: 1) ako postoji zivot nakon smrti, ja mislim da cu prozivjeti dobar, posten, budan, koristan zivot tako da ce bogovi biti zadovoljni.

2) ako ne postoji nista nakon smrti onda je svejedno, ali barem znam da sam prozivio ovaj zivot punim plucima

teško da bi se pronašla knjiga na temu parapsiholoških fenomena koja bi me prosvijetlila.
gutala sam ih cijelu srednju školu i nešto poslije nje, ali odavno se, priznajem, više ne bavim tim pitanjima.

moj je um, nažalost, bolesno racionalan.

kod mene postoji potreba da vjerujem i ja se s tom potrebom stalno igram.

Sklona sam, prirodno sklona, tražiti 'više od' u događajima oko sebe.
volim kontemplirati o smislu, vidjeti znakove za neke odluke koje trebam donijeti, prepoznati nešto u ljudima koje nikada prije nisam upoznala...

meni se sviđa ideja da postoji Sila, kao u Zvjezdanim Ratovima, a inače se vodim idejama sekularnog (znanstvenog) humanizma, jer na etička pitanja nude odgovore koje smatram intrinzičnima svome biću.

u meni je nekakva kombinacija duhovnog i humanističkog i ja dobro plivam u tom međuprostoru.

koliko god to možda zvučalo apsurdno, tek onog trenutka kad sam odbacila svaki kozmički balans, red i sve onosvjetske autoritete, osjetila sam se slobodnom.

moj mir je u totalnom kaosu i mog uma i univerzuma.

Bas zato sto ti je um bolesno racionalan ti preporucam tu knjigu.

Jucer sam bas bio na predavanju s temom "Transhumanizam i singularitet" na SFerakonu (makar nisam neki zaljubljenik u SF-u i zajedno s fishom cinim onaj imaginarni broj ferovaca koji nisu gledali star trek )

Uglavnom, bilo je pricanje o trenutacnim nacinima pomocu kojih ljudi pokusavaju nadzivjeti/odgoditi/"zaustaviti"* svoju smrt i naravno o buducnosti istih. Bilo je rijec o raznim nacinma uploadanja "zapisa u mozgu" na racunalo i o ulozi umjetne inteligencije koja ce nam pomoci u tom cilju.

Sve to zvuci zanimljivo iz tehnoloske perspektive, ali odrzavanjem na zivotu ljudi u nedogled znaci da nema potrebe za novim jedinkama. Istina svemir je velik i dalo bi ga se malo gusce nastanit, ali misilm da bi ljudi prestali potomstvu davati toliku paznju. Tesko mi je uopce zamisliti na sto bi to izgledalo

*(ljudi koji su se zamrznuli kako bi docekali neko tehnoloski napredno razdoblje koje ce izljeciti njihove bolesti i vratiti ih u zivot)

kako misliš Fish ne gleda 'Star Trek'?!!!

Fish, reci da laže.

sad si me s ovim postom sjetio na Walta Disneya, njega još čuvaju u zamrzivaču.

ali, to je meni prije svega jako egoističan, narcisoidan čin. koji pimpek sam ja tako važna da bih živjela zauvijek?!

mislim da to nije toliko vezano za neciju vaznost, koliko ljudi jednostavno zele zivjeti u nedogled.

bas me zanima bi li nekom prije ili kasnije dojadilo i koliko bi bilo potrebno da se to desi

mislim da to ima veze sa smislom postojanja...ako smo tu za prokreaciju, napravimo dvoje, troje djece i adio ako nismo za nista onda samo adio i opet koji je smisao stvarati cijelo vrijeme novo potomstvo?

kladio bi se da sam napisao neš ovdje Oo

nvm.. ne volim star trek baš