Odlična tema
Vjerujem da nas većina o toj temi nekad razmišlja ili smo barem u jednom periodu svog života razmišljali.
imala sam razne ideje o tome što slijedi poslije smrti. u 1. srednje sam čitala knjige na tu tematiku, 'Život poslije života' i 'Život poslije smrti', od dr. Raymonda Moodija, koji se bavio iskustvima ljudi koji su preživjeli kliničku smrt. jedno vrijeme sam vjerovala da ima nešto u tome, kasnije sam kroz izučavanja raznoraznih religija stvorila određenu nadu... ali kad sam odlučila razmišljati u potpunosti racionalno, morala sam sebi priznati da za sva ta i slična iskustva postoje logična objašnjenja.
što se tiče kliničke smrti... postoji jedan riblji otrov, koji kada se konzumira izaziva stanje kliničke smrti. rad svih vitalnih organa sveden je na takav minimum, da se ne može otkriti medicinskim aparatima koje današnja medicina poznaje. u nekim se afričkim plemenima i danas koristi, pa se te jadnike zakopa, nakon nekoliko dana otkopa i tako nastaju zombiji iliti robovi bez razuma. da ne mislite da izmišljam, evo jednog linka:
http://www.themystica.com/mystica/articles/z/zombies.html
u dokumentarcu koji sam gledala na tu temu objašnjeno je kako 'mrtva' osoba zapravo sve čuje, vidi ispred sebe, ali ne može pokrenuti oči i zapravo zna sve što joj se događa, ali ne može ni na koji način odreagirati.
prema tome, za mene je to jasan dokaz da je klinička smrt samo stanje iznad mogućnosti naše moderne medicine, nikakva stvarna smrt. stoga iskustva poslije ne prihvaćam kao znanstveno utemeljena.
nadalje, svi ljudi koji govore o iskustvima bijelog tunela, viđanju Isusa, Boga, čega ne... zapravo su pod utjecajem religije u kojoj su odgojeni ili u koju vjeruju po osobnom izboru, a čak i ako nisu vjernici, utjecaj kršćanske religije na našu civilizaciju je tako sveobuhvatan, da se nalazi u podsvijesti svakog pojedinca zapadnog svijeta- čiji su pripadnici ujedno i oni čija se svjedočenja nalaze u knjigama koje sam ranije spomenula.
činjenica da je njihov Isus plavokos i plavih očiju, dodatni je argument, jer takvog goldilocks ljepotana nema u Izraelu, budući da su Židovi tamni kao i Arapi.
što se tiče osjećaja da s neke druge točke u operacionoj sali promatraju što se događa dok su klinički mrtvi... ne bih se složila da su to dokazi u prilog postojanja duši koja napušta tijelo. prije da se radi o fenomenu naših čula, kojeg nam je dala evolucija, ali modernom čovjeku, koji živi u civiliziranim uvjetima, sređenim društvima i više ne bježi od zvijeri, nije više potreban, pa je zatomljen.
o bilokaciji, gledanju na daljinu i sl. postoje dokazi i dokumentirane studije, koje samo dokazuju da mi sa svojim sposobnostima nismo više na 'ti'. za razliku od većine ljudi koji misle da se radi o kognitivnim sposobnostima koje su još nerazvijene, sklonija sam vjerovati da se radi o zakržljalim animalnim instinktima.
uh, vidi se da sam se dosta bavila ovom temom, jel' da?
Uglavnom
, misim da je smrt kraj, da su duša i tijelo isprepleteno jedinstvo, da se nakon smrti ono raspradne, pojedu nas crveki, postajemo gnojivo za biljke i vraćamo se na početak hranidbenog lanca.
ponekad se nadam da je Einstein, kad je rekao da energija nikada ne nestaje, mislio i na ljude. to je ipak samo neka nada, ali ne od straha od umiranja. ja se uopće ne bojim umrijeti, ni najmanje, samo bih voljela sresti jednom opet svoje najmilije, u kojem god agregatnom stanju.
da ne počnem o glupostima kao što su vjerovanja u poltergeiste...
opsjednute kuće i sl. kakice samo su ljudska wishful thinking i poneka psihijatrijska dijagnoza
i nemaju veze sa stvarnošću.